katapult

subota, 01.11.2014.

Završio Drugi Festival Anarhizma Osijek

Napisala: Ljiljanka Mitoš Svoboda

Jedini spas je ljudske zajednice jest u prihvaćanju anarhizma i prakticiranju permakulture u svakodnevnom životu. Obzirom da svjedočimo raspadanju i samodemontaži globalnog svjetskog vladajućeg sustava, trebamo zakoračiti u novu dimenziju- slobodu i odgovornost prema sebi i drugim živim bićima na Planeti.



Umjesto zgrada koje u ovom vremenu služe kao zatvori, uprave institucija države, i slične namjene, moguće da bi u stanju anarhije u njima bile tvornice, manufakture, umjetničke radionice, ateljei, knjižnice. Banke bi pretvorili u galerije, dvorane za koncerte i razne sportske igre te prostore za korisnije aktivnosti nego što je dilanje novcem. Dakako, ni novca kao monete ne bi bilo, jer što će nam novac, kad je u prirodi sve dostupno. Za proizvodnju struje ne treba novac, ni za kakvu proizvodnju ne treba novac, nego rad i sirovina. Čemu onda tolika strka i kaos oko novaca? Zašto dozvolimo da nas manjina zvana „vlast“ manipulira bacajući nam neke svoje „istine“ kroz medije, kroz referendume, kroz sustav obrazovanja, kroz industriju proizvodnje hrane? Kako da se oslobodimo iracionalnog straha od moguće slobode življenja? Hoćemo li svi uskoro biti urbana plemena sa svojim subkulturama i globalno živjeti „sub“?

Dio je to pitanja i razmišljanja na koja su tražili odgovore tijekom Drugog Festivala Anarhizma Osijek, FAOS#2, osječki anarhisti i anarhistice i njihovi gosti predavači iz Zagreba i Osijeka: Saša Leković, poznati međunarodni trener iz Centra za istraživačko novinarstvo i istraživački novinar koji već desetak godina ne želi sudjelovati u papazjaniji ex-yu medijskog prostora, Marko Milošević, mladi borac za radnička prava i član Radničke fronte iz Zagreba, Ivica Kelam, znanstvenik iz Bioetičkog društva Hrvatske, Tihomir Taborski , profesor likovne umjetnosti iz Škole za umjetnost i dizajn iz Osijeka. Važnost raspravama kroz svoja predavanja i viđenja paradigme poslušnosti u obrazovnom sustavu te teze o anarhizmu kao evolucijskom a ne revolucijskom procesu dali su studenti Filozofskog fakulteta u Osijeku, Hrvoje Potlimbrzović i Hrvoje Verić.

U vrlo ugodnom prostoru Kluba mladih Gradske i sveučilišne knjižnice festival anarhizma održao se od 22. do 25. listopada 2014.godine. U tri dana je više od dvijesto ljudi slušalo ukupno 30 sati predavanja i sudjelovalo u višesatnim diskusijama i razmjeni mišljenja.


Za razliku od prošlogodišnjeg FAOSA-a, koji se bavio povješću i teoretičarima anarhizma, od Bakunjina, preko Proudhona, Kamova do suvremnika poput Eme Goldman, Noama Chomskog, Williama Godwina, te prakticiranjem anarhizma kroz permakulturu, slobodne škole, slobodne gradove u Španjolskoj te društeni aktivizam boraca i borkinja za zaštitu prirode i prava životinja, ovogdišnji FAOS bio je orjentiran ka raznim oblicima manipulacije kojima državni sistemi drže narode pod kontrolom.
U prvom dijelu uvodnih predavanja bio je važno obajsniti i diskutirati o tome što je anarhizam danas, odnosno da ni u kom slučaju nije revolucionaran nego „evolucionaran“.

Kao politička teorija, anarhizam se vuče iz ranog devetnaestog stoljeća, iz razdoblja idealizma prosvjetiteljstva i romantizma. Anarhizam nije nikada uspio pustiti korijenje u društvu, niti je anarhija ikada prihvaćena kao dobronamjerna. Iako u beskraj profanirana, ipak se na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće udomila u intelektualnim i umjetničkim krugovima, gdje je nalazimo i danas.

Opće duhovno stanje, kultura, poimanje društveno- političkih vrijednosti odnosi se prema anarhizmu kao prema terorističkom, agresivnom i devastacijskom zlu, kojem je cilj kroz izazivanje nasilja uvesti narode i nacije u kaos, ostvariti politički raskol i smrt države kao institucije a time i svih instrumenata kojim se državne vlasti svih boja i politika, služe da bi se uopće održale na vlasti, tlačile narode, krale materijalna i prirodna dobra pod izgovorom gospodarskog rasta i borbe protiv siromaštva. Iako se o poimanju filozofije anarhizma ali i političkom značenju anarhije u svakodnevnici, napisalo tone i gomile stručnih radova, knjiga, laičkih medijskih tekstova, ljudi se i u 21. stoljeću zgražaju nad tom riječju, a osjećaju nelagodu kad netko pozitivno progovori o anarhizmu i identificira se s njegovim načelima. No, dojam koji sam osobno stekla još u ranoj mladosti jest da su ljudima ideje anarhizma u temelju prihvatljive onda kada im se uspije objasniti da se radi o slobodarstvu, životu u slobodi. Ali to slobodno stanje ne smijemo poistovjećivati sa „demokracijom“, nikakvom, ni direktnom ni sudioničkom ni indirektnom.

Ipak, priča o anarhiji u praksi pada u vodu kad se spomene odgovornost, pogotovo osobna, jer skup osobnih odgvornosti čini društvenu. Naime, u kulturi naroda je već genetski usađeno pravilo da se bez vođe, organiziranog sustava i režima koji vlada uz pomoć svojih instrumenata (institucije sistema!) ne može živjeti. Tko bi nam davao struju, vodu ? Kako bi zaradili mirovine? Tko bi nam dao zdravstveno osiguranje? Gdje bismo posuđivali novac za kredite? Gdje bi naša djeca učila i što bi učila ako ne bi postojao obrazovni sustav? Dakako, osnovno pitanje bez konkretnog odgovora jest kako živjeti bez „gospodarstva“, „bankarstva“, „novca“. Kako organizirati slobodno i pravedno društvo, a da se ne postavi „vladar“, da narod ne odabere „svog“ vođu? Na toj točki je nastao vakuum u kojem caruju polemike, eksperimenti, tumačenja. Takvo debatno i neodlučno stanje unutar anarhizma najbolje je iskoristio njegov najveći neprijatelj – država i vlastodržavni aparat, kreirajući i instalirajući u javnosti, uz pomoć svojih medijskih struktura, institucija, alata i oružja globalno negativno mišljenje o anarhizmu i njegovim sljedbenicima i sljedbenicama. Tu je korijen današnjem stavu o anarhizmu i anarhiji kao izvoru i nositelju terorizma.

Laslo Sekelj, poznati sociolog i teoretičar anarhizma, viši znanstveni suradnik Centra za filozofiju i društvenu teoriju u Institutu za evropske studije ( 1949. , Subotica-2001.Beograd) objašnjavao je kako se terorizam povezuje s anarhizmom još od pada Pariške komune pa sve do Sarajevskog atentata iz 1914. godine. Građanski tisak, razni društveni teoretičari i malograđanska inteligencija pripisivali su svaki politički terorizam anarhistima. Oni su u anarhističkoj teoriji društva i političkoj praksi vidjeli prvenstveno opravdanje i praksu političkog terorizma. Laslo Sekelj opisuje to razdoblje kao period „propagande djelom“, koji je trajao od 1880. do 1900. godine i bio obilježen malobrojnim „anarhističkim“ atentatima na pripadnike vladajućih klasa (kraljevske obitelji, plemstvo, industrijalce, političare itd. Prvo, ove su akcije bile osveta zbog represije uperene protiv pripadnika radničke klase; i drugo, anarhisti su smatrali da su ovo mjere koje će potaknuti ljude na pobunu, jer će im pokazati da se i njihove ugnjetavače može pobijediti. Faza „propagande djelom“ bila je promašaj, a to je većina anarhista odmah i prepoznala. Suvremenici anarhisti , Malatesta i Kropotkin tada su pisali da je ta „bujica terorističkih akata“ iz 1880-ih potaknula „vlasti da poduzmu represivne mjere protiv pokreta“ iako je bilo vidljivo da „akti nisu imali veze s anarhističkim idealima i nisu učinili baš ništa u promicanju narodne pobune“. Period „propagande djelom“ nepovratno je oštetio anarhizam kao ideju, omogućivši buržujskim medijima i ostalim protivnicima anarhizma (npr. autoritarnim komunistima) da povežu anarhizam s nasiljem, stvarajući na taj način mit o anarhizmu kao terorizmu, mit koji i danas odbija ljude od anarhizma. No ljudima je lakše prihvaćati ono što im državne vlasti nebitno koje političke opcije, serviraju, jer „narodne mase“ su proizvod sistema u kojem žive i zbog toga prihvaćaju upravo ono što im taj sistem servira.

Poistovjećivanje anarhizma i terorizma jeftin je propagandni trik kojim se pokušava uništiti kredibilitet jedne političke ideje. Ima mnogo primjera namjernog iskrivljanja i napada na anarhističke ideje i ljude koji ih promoviraju. Jedno od najpoznatijih suvremenih slučajeva je pojava i akcije njemačke grupe Baader- Meinhoff, koja je proglašena anarhističkim terorizmom, iako su se kultne ličnosti tog „pokreta“ bili deklarirane radikalne ljevičarke i ljevičari, marksisti, komunisti i lenjinisti. Dakako, pojava i akcije Crvenih brigada u Italiji, uz ove njemačke Baader –Meinhoffovce, bacila je dugoročnu sjenu na zagovaratelje i zagovarateljice anarhizma. Da podsjetimo još jednom, a treba podsjećati bez prestanka, da je anarhizam ideologija koja zagovara slobodu za cijelo čovječanstvo, uz samosvijest da se slobodno društvo ne može stvoriti terorom, prisilom i tlačenjem nad tim istim ljudima sa kojima zagovara slobodno i odgovorno društvo.

No, anarhisti i anarhistice snose krivicu za vlastitu sotonizaciju, jer se, uhvaćeni u zamku individualizma, ne rade dovoljno javno na demontaži pogrešnih javnih stavova o anarhizmu i na propagandi njegovog prakticiranja u svakodnevnom životu.

Svake demonstracije u svijetu, naročito antiglobalističke (ili alterglobalističke, kako ih neki nazivaju) i mirovnjačke, imaju podlogu u anarhizmu. Poznato je to i državnim vlastima, koje policijom i vojskom, dakle svojim represivnim aparatom, mlate i ubijaju nenaoružane demonstrante. Najbrutalniji čin represije, ujedno i „smrt“ antiglobalističkih i anarhističkih mirnih prosvjeda protiv svjetskih političkih i ekonomskih sila udruženih tada u G8, dogodio se u Italiji, u Genovi, u srpnju 2001. godine. Udružene snage tajnih policija, terorističkih grupa iz ozloglašenog Black Bloc-a, koji su se na očigled fotoreportera iz Guardiana i nekih talijanskih magazina, presvlačili na ulicama i ubacivali u mirne „šetajuće“ antiglobalističke i anarhističke demonstracije, izazvale su teške nerede, palež i uništavanje gradskog središta, te ubojstva prosvjednika.
Od tada se u cijelom svijetu na anarhizam puca iz vatrenog oružja i vodenih topova.

Današnji anarhist/anarhistica, bez obzira pripada li mladoj, srednjoj ili starijoj generaciji, treba u svojim javnim i privatnim odnosima u društvenoj zajednici na svim razinama otklanjati neistinu o anarhizmu kao terorističkoj ideologiji, ukazivati na negativne aspekte djelovanja političkih moćnika, pomoći ljudima da se oslobađaju od iracionalnog straha od slobode, razvijati solidarnost u svakom pogledu i osobno raskidati lažne veze sa državnim sustavom (bankarski, vojni, obrazovni), okrenuti život ka jednostvnijem i manje konzumerističkom načinu, koristeći novac u samo najneophodnije svrhe. Ako se danas odlučite za anarhizam, ne odgađajte njegovo prakticiranje, ne odbijajte od sebe ono što nam je svima dato rođenjem-sloboda i jednakost. Svatko iz svoje vrlo realne pozicije može primijeniti slobodarsku etiku u svakodnevnici.

Tko je što rekao na FAOS#2

Hrvoje Verić, student medijske kulture , Osijek:
„Kod većine ljudi sam spomen anarhizma priziva uglavnom asocijacije vezane za nasilje, kaos, nered, a ponekad čak i terorizam odnosno asocijacije koje su u potpunoj suprotnosti s vrijednostima koje anarhizam podrazumijeva. Glavni cilj anarhizma, stvaranje je društva u kojem su sloboda, jednakost, solidarnost ispred sebičnosti, pohlepe, moći i kontrole. Pitanje je na koji način to postići: izlaskom na ulice, prosvjedima, sukobima s vladajućima odnosno instrumentima vlasti? Povijest svjedoči sličnim događajima; od Pariške komune, 1871. do anti-globalističkih prosvjeda u Genovi, 2001. godine. Ovi i slični pokušaji pobune protiv vlasti uvijek su rezultirali pobjedom te iste vlasti odnosno zatiranjem svih anarhističkih nastojanja, uglavnom nasilnim metodama. To svim ljudima šalje jasnu poruku kako je bolje šutjeti bez obzira koliko nezadovoljni bili, a zajedno s već spomenutim asocijacijama nimalo ne ide u prilog anarhizmu. Iz tog razloga potrebno je shvatiti da se ništa ne može mijenjati preko noći, pogotovo ne sustav koji je sada već toliko ukorijenjen u našim životima (ili u kojem smo mi ukorijenjeni) da na prvi pogled nema nikakve alternative. Upravo zato treba se osloniti na evoluciju umjesto revolucije. Pod evolucijom podrazumijeva se razvoj ljudske svijesti i rad na sebi, a potom i eventualno mijenjanje sustava iznutra, za što postoje razni nenasilni načini. Kao praktični primjeri mogu poslužiti gradovi poput Christianie u Danskoj ili Marinalede u Španjolskoj, koji su po svome uređenju anarhistički ili vrlo bliski anarhističkom. Iako se radi o malim zajednicama, one pokazuju kako anarhizam ne mora biti samo utopija, a ni u kom slučaju nije kaos i nered. Također pokazuju da je to najbolji put prema već spomenutom društvu slobode, jednakosti i solidarnosti te da ga je na taj način moguće učiniti održivim.“

Aleksandar Muharemović, filmski autor i freelance snimatelj, Osijek:
„Pitanje kojim se zapravo želim unutar ove teme pozabaviti jest da li je i u kojoj mjeri moguće biti antirežimski filmaš, a istovremeno stvarati unutar mainstream filmskog establišmenta te doprijeti do publike koja je brojevno iznad onoga što bismo mogli okarakterizirati kao potpuno irelevantno za oblikovanje javnog mnijenja. Pa pošto je to najpopularnija, a samim time i najutjecajnija kinematografija, uzmimo u razmatranje američku mainstream kinematografiju. Dakle, to je kinematografija koja je možda i najkapitalističkija na svijetu, što ne znači samo da je uvijek pod pritiskom da bude profitabilna, već i da je pod kontinuiranim nadzorom kako kapitala, tako i političkog establišmenta. A politički establišment je, naravno, opet, kao i u svakom kapitalističkom sustavu usko povezan s kapitalom. I tako možemo krenuti bacajući pogled na televizijsku produkciju i uočiti da je ona pod vrlo strogim nadzorom spomenutih političkih i kapitalnih pozicija moći. Američki TV je uglavnom „reklama“ za američki/kapitalistički način života i svjetonazor uopće. Međutim, iako ovakav oblik plasiranja podobnih svjetonazora jest izuzetno učinkovit i funkcionalan, on ipak nije potpuno univerzalan i sveobuhvatan. Tu na scenu stupa filmska industrija, koja je uglavnom na višem stupnju artističke umješnosti od televizije. Dijelom radi toga šro trpi manji pritisak za ostvarivnje hiperprodukcije, ali dijelom i radi toga što privlači nešto drugačiji profil profesionalaca; one koji su(dakako, uz zanatski) profiliraniji u artističkom aspektu, ali ipak nisu preskloni eksperimentiranju, jer mainstream film uvijek čezne da zadovolji široku publiku. Istina, postoji i ono što se hrabro, samouvjereno i pretenciozno naziva „indie“ filmska scena, ali to bi prije moglo imati veze sa Indiana Jonesom nego sa nezavisnim filmom. Time ne mislim da taj segment filmske produkcije nije vrijedan i nerijetko sjajan, već da u zemlji slobodnih i domovini hrabrih neće i ne može biti neovisan jer ovisi o kapitalu.
Možemo zaključiti da se najdalje u antirežimsko djelovanje može zadrijeti ukoliko se duboko, ispod puno slojeva zabave za mase pažljivo zapakira ideja koju će detektirati i dešifrirati mali broj gledatelja opremljenih potrebitim znanjem i iskustvom. I na kraju – je li to antirežimski film, kada nije i neće niti pokrenuti, a kamoli realizirati vidljivu promjenu u javnom mnijenju.“

Tihomir Taborski, prof. likovne kulture, Osijek:
„Često spominjemo pojam slobode koji shvaćamo površno ili ograničeno. Imamo osjećaj zarobljenosti od strane obitelji, društva, politike, sustava, Boga ili vlastita tijela. Na onoj površinskoj, društvenoj razini, smatram kako čovjek jest slobodan unatoč osjećaju zarobljenosti od strane sustava. U konačnici, čovjek pristaje igrati prema datim pravilima, ili se preseli u drugu zemlju, ili podigne revoluciju, ili počini samoubojstvo, ali uvijek je to njegov odabir. Potrebno je prihvatiti odgovornost umjesto konstantnog upiranja prstom na nekog krivca, autoriteta u bilo kojem obliku. Neovisno o vrsti sustava, a bilo ih je mnogo kroz povijest, uvijek su se našli oni koji su se osjećali zarobljeno i ograničeno dogovorenim pravilima. Međutim, čovječanstvo ponekad djeluje poput skupine razmaženih derišta koja je nemoguće zadovoljiti. Kako god okrenete, kako god postavite sustav, čak i u najboljoj namjeri, nekome neće biti dobro, odnosno, nekome će biti bolje od drugih. Dualnost, raznolikost i konflikt u samoj je prirodi sveopćega života i bez te „ja protiv tebe“ drame, života ne bi bilo. Čovjek osjeća konflikt sam sa sobom, a niti nije siguran u ono što želi. Carl Jung je lijepo demonstrirao podijeljenost ljudske psihe kroz svoj rad. Mi kreiramo individualne uloge i glumimo junake vlastita života, neovisno o činjenici kako sva priroda života, bez koje nema niti nas, predstavlja međupovezanu cjelinu. Time smatram kako smo i metafizički slobodni. Mi jesmo priroda, mi jesmo život ali nastavljamo igrati igru u kojoj to ne znamo, u kojoj se smatramo odvojenima od svijeta i u kojoj se trebamo osloboditi pobjeđujuči drugoga. To je „drama života“ upisana u pore sveukupne prirode.“

Dr. sc. Ivica Kelam, Osijek:
„Genetički modificirani usjevi su primjer manipulacije u procesu proizvodnje hrane. Genetički modificirane usjeve treba analizirati sa više aspekata, budući da imaju izniman utjecaj na višestruke dimenzije u sferi društva, okoliša i čovjeka. Sjetva genetički modificiranih usjeva, može utjecati na zdravlje ljudi kroz povećanje ostataka herbicida, pojave mogućih alergijskih reakcija, izloženost djelovanju herbicida, zatim na društvo kroz davanje prednosti monokulturnoj proizvodnji, povećavanje socijalnih nejednakosti, naplatu patentnih prava, te na okoliš kroz smanjenje bioraznolikosti, prijenosa gena na divlje srodnike, krčenje šuma. Genetički modificirani usjevi utječu i mijenjaju društvo, ljude i okoliš. Kao tehnološko rješenje, genetički modificirani usjevi nisu ispunili velika obećanja svojih tvoraca, glad u svijetu nije smanjenja, štoviše pojedini autori dio odgovornosti za glad u svijetu prebacuju upravo na genetički modificirane usjeve. Prinosi nisu povećani, prema analizama neovisnih autora, prinosi su manji u odnosu na konvencionalne usjeve. Nije došlo do smanjenja potrošnje pesticida (nešto malo u početku), štoviše, zbog pojave superkorova i štetnika otpornih na djelovanje insekticida, potrošnja pesticida povećava se iz godine u godinu. Proizlazi da jedino međunarodne korporacije imaju koristi od genetički modificiranih usjeva. Upravo korporacije preko naplate patentnih prava na genetički modificirano sjeme privatiziraju život, te na taj način manipuliraju proizvodnjom hrane. Rješenje i alternativa genetički modificiranim usjevima nalazi se u ekološkoj poljoprivredi i jačanju lokalnih zajednica, koje će u procesu proizvodnje hrane nasuprot manipulacijama uvažavati ekološke, etičke i socijalne aspekte.“

Marko Milošević, Radnička fronta , Zagreb:
Osnovni cilj je pokušati odvratiti fokus sa izoliranog i partikularnog tumačenja referendumskih procesa, i sagledavanja istih u širem kontekstu društvenih, političkih i ekonomskih odnosa, razbiti popularnu ideju o referendumu kao "volji naroda" ili "prazniku demokracije", ukazujući na sve instance i razine angažmana formalnih, ne-demokratskih struktura na uspješno organiziranje referenduma, te prije svega na financijske barijere koje u praksi uskraćuju građanima pristup toj metodi odlučivanja. Tih nekoliko izoliranih argumenata valja pokušati ujediniti u širu sistemsku kritiku postojeće parlamentarne demokracije i pripadajuće kapitalističke ekonomije, kao u suštini neslobodne i nedemokratske tvorevine, koja ključne odluke i poluge vlasti ciljano dislocira od glasača u cilju očuvanja moći i širenja interesa upravljačkih struktura u politici i ekonomiji. No, ističem progresivne primjere referendumskih metoda i potencijalno šire primjene istih: Venecuelu i njihove višestruke 'opće referendume' od revolucije 1999. nadalje, koji su, između ostalog, rezultirali i trenutno najprogresivnijim postojećim ustavom na svijetu.“

Saša Leković, novinar, Centar za istaživačko novinarstvo, Zagreb:
„Manipulacija medijima, značaj medijskog integriteta i vraćanje medija i novinarstva u službu javnosti, teme su koje su obrađene u knjizi „Značaj medijskog integriteta“, a koja je nastala kao pokušaj ukazivanja na prepreke demokratskom razvoju medijskih sustava u zemljama jugoistočne Europe mapiranjem obrazaca koruptivnih odnosa i praksa u medijskim politikama, medijskom vlasništvu, financiranju, javnom servisu te novinarstvu kao profesiji. Ona predstavlja koncept medijskog integriteta koji označava vrijednosti javnog interesa u medijima i novinarstvu. Pet zemalja je obuhvaćeno istraživanjem predstavljenim u knjizi: Hrvatska cjelovitim izvještajem a Albanija, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Srbija sažecima izvještaja. Istraživanje – provedeno od srpnja 2013. do veljače 2014. godine – bilo je dio regionalnog projekta Medijski opservatorij jugoistočne Europe. Nepostojanje tržišta, snažna ovisnost o financijskim tokovima koji uključuju državu, neodređena regulacija nezakonite koncentracije vlasništva, skriveno vlasništvo i netransparentno trgovanje u medijskoj sferi doveli su do rastuće ovisnosti medija o državi ili, točnije, o političkim strankama i njihovim planovima u svim zemljama obuhvaćenima analizom. Umjesto da služe javnom dobru, jačaju demokraciju i demokratske institucije, mediji su ostali zarobljeni u mreži netransparentnih klijentelističkih odnosa. Znatan broj aktivnih medijskih kuća nikako ne ukazuje na medijski pluralizam, nego prije na umjetno održavanje poluge utjecaja na političke odluke. U određenim slučajevima političke veze su očite, ali se većinom mogu samo naslutiti na temelju uređivačkih politika. Online mediji, koji su promovirani kao mehanizmi za osiguravanje pluralizma glasova na medijskom tržištu, pokazali su se najnetransparentnijima; mnogi rade pod patronatom poslovno-političkih grupa i financiraju se novcem sumnjivog porijekla.“

Borba protiv GMO-nemoguća misija?

Napisala: Tihomila Jovanović

Prosječan Europljanin pojede godišnje 41 kilogram svinjetine, 22 kilograma peradi, 9 kilograma govedine I tako nesvjesno konzumira 56 kilograma soje koja je gotovo isključivo genetički modificirana, budući da Europska unija uveze godišnje preko 20 milijuna tona sojine sačme i preko 10 milijuna tona genetički modificiranog kukuruza iz Argentine i Brazila, rečen je između ostalog na predavanju o genetički modificiranim usjevima kao primjeru manipulacije u procesu proizvodnje hrane, održanom u sklopu Festivala anarhizma u Osijeku.

To dokazuju i novije znanstvene studije, pobijajući ranije tvrdnje da genetski modificirana hrana ne utječe na zdravlje ljudi. Naime, studija kanadskih stručnjaka iz 2012. godine. utvrdila je prisutnost aditiva (3-MPPA) koji se koristi u formulaciji glifosata (ključnoga sastojka herbicida Roundup na koji su GM usjevi otporni) u krvi svih trudnica te 67 % žena obuhvaćenih u studiji. Osim toga otkriven je i toksin Cry 1Ab koji je ključni sastojak Bt usjeva ,u krvi čak 93 % trudnica i 80 % fetusa. Ekipa znanstvenika s francuskog sveučilišta Caen, također je provela istraživanje koje je trajalo dvije godine, a rezultati pokazuju da genetički modificiran kukuruz može izazvati tumore I skratiti životni vijek. Iz tih, ali i drugih studija vidljivo je da je najveća potencijalna opasnost za zdravlje ljudi i okoliša prekomjerno korištenje herbicida i insekticida u proizvodnji GM usjeva.

No, osim zdravstvene, prijeti i ekonomska opasnost, za cijelo čovječanstvo, a ona leži u “porobljavanju” i ovisnosti koju nameću velike kompanije koje se bave biotehnologijom. Među njima, vodeći je američki Monsanto, jedan od najvećih proizvođača genetički modificiranog sjemena. Osim sjemena, od njih se moraju kupiti I herbicidi I patentna prava, pa zemlje poput Argentine koja ima čak 18 milijuna hektara posađenih sojom, nemaju drugog izbora. Poljoprivreda SAD-a, kompletno je genetički modificirana, Argentine također, Brazila većim dijelom, a sada su u opasnosti I države Europske unije.

-Doći ćemo u stanje ovisnosti o Monsantu zato što su oni vlasnici patentnih prava, na gene koji se nalaze u genetički modificiranim usjevima. Budući da su oni vlasnici prava, oni su doslovno vlasnici života, jer sjeme je život, a to je etički nedopustivo, upozorio je dr. Kelam.

No za velike kompanije nije bitna etika, nego profit. Samo u istraživanje prije početka sadnje, uloženo je 2,5 milijarde dolara. Premda su nakon 32 godine istraživanja i 18 godina komercijalne sjetve postignuta samo dva svojstva: otpornost na herbicide i vlastiti insekticid, kompanija želi vratiti uloženo I profitirati, i to želi pod svaku cijenu. Dovoljno financijski ali I politički moćna vrši pritisak na one zemlje koje odbijaju genetički modificirane usjeve. Prema podacima koje je objavio Wikileaks, Monsanto je direktno prijetio državama koje su odbile GMO, a od američke vlade je tražio da “ekonomski” kazni države koje odbijaju suradnju. Njihova moć toliko je jaka da su izglasani i zakoni prema kojima mogu tužiti one koji odbijaju GM sadnju, da su im time nanijeli financijsku štetu I doveli do gubitka zarade.

Za razliku od zakona nekih susjednih zemalja koje u potpunosti zabranjuju sjetvu GM sjemena poput Mađarske, hrvatski Zakon o GMO-u ne zabranjuje promet, distribuciju proizvoda od genetički modificiranih organizama niti zabranjuje sjetvu GM usjeva. No zahtijeva vrlo složenu proceduru odobravanja sjetve, koja je toliko zahtjevna da u proteklih devet godina koliko je Zakon o GMO-u na snazi još nitko nije ni pokušao pokrenuti postupak za odobravanje sjetve GM usjeva. Stoga se u Hrvatskoj ne siju genetički modificirani usjevi.



Genetički modificirani usjevi nisu ispunili velika obećanja svojih tvoraca, glad u svijetu nije smanjena, prinosi nisu povećani, a povećane su količine pestcida. Uništava se bioraznolikost, a prednost ima monokultura. Korist imaju jedino međunarodne korporacije koje preko naplate patentnih prava na genetički modificirano sjeme privatiziraju život, a na taj način manipuliraju proizvodnjom hrane.

Prema mišljenju dr. Kelama, rješenje i alternativa genetički modificiranim usjevima nalazi se u ekološkoj poljoprivredi I jačanju lokalnih zajednica koje će u procesu proizvodnje hrane nasuprot manipulacijama, uvažavati ekološke, etičke I socijalne aspekte, za što Hrvatska ima velike šanse.

- Velika prednost ekološke proizvodnje leži u činjenici da Europska unija izrazito potiče ekološku poljoprivredu i ruralni razvoj. Štoviše trećina ukupnih potpora u poljoprivredi predviđena je upravo za tu svrhu.
Preostaje nam nadati se da će konačno nositelji vlasti prepoznati ekološku poljoprivredu i ruralni razvoj kao strateški cilj Republike Hrvatske ne samo deklarativno, već i stvarno, rekao je na kraju predavanja dr. Kelam.

Studeni 2014 (2)
Listopad 2014 (2)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (5)

<	studeni, 2014
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Za blog pišu (trenutno)

Tihomila Jovanović,
novinarka, free lancer

Ljiljanka Mitoš Svoboda,
novinarka, free lancer